Malo je umjetnika na regionalnoj muzičkoj sceni koji traju decenijama, a koji su se od prvih odsviranih taktova i prvih ispjevanih stihova usudili da „odvrnu život na najjače”. Bora Đorđević, frontmen „Riblje čorbe” i ubjedljivo najbolji književnik među muzičarima troši pola vijeka na sceni, a i dalje se ne štedi. Naprotiv! Bio je i hvaljen i osporavan, i uzdizan do zvijezda i guran u blato, ali njegova pjesnička zaostavština iz godine u godinu biva sve blistavija.
Generacije koje nisu bile ni u desetogodišnjem planu kada je Bora počinjao da se bavi muzikom danas se vaspitavaju na stihovima koje je iznjedrio, učeći da je život rolerkoster – od surove, nimalo poetske svakodnevice do najtananijih ljubavnih rima. Roker iz Čačka i dalje pjeva o onome što proživljava - nekada direktno a nekada metaforički, ali uvijek iskreno, pogađajući pravo u metu. Tako će biti i na prelasku iz 2018. u 2019. godinu; „Riblja čorba” će nastupati u Herceg Novom, na radost svih koji jednako duboko proživljavaju i „Pogledaj dom svoj, anđele” i „Kad hodaš”. U Crnu Goru Bora stiže pravo iz Slovenije, gdje posljednjih godina živi sa suprugom Dubravkom.
U razgovoru za „Dan” frontmen „Čorbe” najavljuje nove pjesme, govori o svom političkom angažmanu, prisjeća se ranijih novogodišnjih nastupa i sočno, kako samo on to umije a da mu niko ne zamjeri, komentariše našu realnost.
Za novogodišnje praznike nastupate u Herceg Novom. Kojim hitom ćete otvoriti koncert i šta ćete poželjeti publici za Novu 2019. godinu - više zdravlja, ljubavi, para ili slobode?
– Drago mi je što će „Riblja čorba” za Doček svirati u gradu Ramba Amadeusa i Dragoljuba Đuričića. Koncert ćemo vjerovatno početi sa „Ja ću da pjevam”. Za slobodu ćemo se izboriti, pare ćemo zaraditi, dakle poželjeću svima ljubav, jer je toga danas sve manje, i zdravlja - pobiše nas ovi novi virusi i novokomponovane bolesti.
Iza nas u regionu je turbulentna godina, naše „gazde” izgleda ne prepoznaju patnju i nesreću vlastitog naroda. Hoće li za njih biti kasno kad na scenu stupi gnijev? Ili ovdašnji političari ne bi trebalo toga da se plaše?
– Prestao sam davno da se bavim politikom. Čini mi se da je istinito da svako ima vlast kakvu zaslužuje. Dok p*deri iznose g*zice na ulice, što se u Srbiji zove Parada ponosa a u Crnoj Gori vjerovatno Parada čojstva, ne naslućujem svijetlu budućnost. I ne bih u EU ako je uslov da p*deri budu većina. Čega se pametan stidi budala se ponosi, kaže narodna poslovica.
Ove godine dobili ste važnu nagradu koja nosi Andrićevo ime. Kome biste Vi dali nagradu za najbolju knjigu objavljenu u Srbiji i Republici Srpskoj, a kome za književne domete u Crnoj Gori?
– Reče mi jedan čoek da nije pametno da vam sad odgovorim na ovo pitanje...
Petljali ste se u politiku, pretpostavljam da su Vam namjere bile časne. Može li se iz politike izaći neukaljan i bez razočaranja u isto vrijeme? Vuče li Vas da opet učestvujete u stvaranju neke nove, ljepše države u kojoj građani neće biti podijeljeni na „njegove botove” i moderne robove koji misle svojom glavom?
– Tačno je da sam bio savjetnik ministra kulture. Tačno je da sam izašao iz politike neukaljan, kao i moj prijatelj Voja Koštunica. Tačno je i to da sam posao radio volonterski da mi ne bi budale prebacivale da sam se opario od politike.
Za generacije rođene sedamdesetih i osamdesetih na ovim prostorima Vi i Nele Karajlić ste najveći filozofi savremenici. Da li takva kategorizacija više prija ili više obavezuje?
– Svakako ako neko cijeni moja razmišljanja to prilično obavezuje, mada insistiram na tome da ljudi vjeruju isključivo sebi. Pjesnici ne mogu da promijene stvari, ali ako moje pjesme nekog nagovore da razmišlja, to smatram uspjehom.
Bez obzira na to što ste uvijek svakome „sve skresali u brk”, bili ste i ostali omiljena ličnost u regionu. Ljudi vole iskrenost, pa makar ona bila i tužno bolna?
– Pa omiljen sam kako u kom dijelu regiona... Istina i pravda znaju da zabole. Mada, moram da priznam da mi izuzetno prija kada me i dušmani cijene.
Kad se osvrnete četrdesetak i kusur godina unazad, kako Vam izgleda put od Čačka, preko Beograda i cijelog svijeta do Slovenije koja je Vaša najnovija destinacija? Bude li Vam nekad malo krivo što ste generalizovali Slovence kao „bečke konjušare”, a danas u toj istoj Sloveniji imate mirnu luku i sigurno manje glavobolje zbog politike nego u Srbiji? Može li se u ušuškanoj sredini očuvati kritičarski nerv ili, ipak, mora da prevlada onaj ljubavni?
– EU je zabranila da gledamo u prošlost, pa se zato ne osvrćem, već gledam u mračnu budućnost. Ti famozni „bečki konjušari” su jedina stvar zbog koje sam se izvinjavao bezbroj puta i prije nego što sam otišao tamo da živim, i još jednom se izvinjavam što sam u afektu „prišio” etiketu cijelom jednom narodu. To svakako nije u redu. Ako pogledate knjigu „Pusto ostrvo”, koju, čini mi se, prodaje i vaš list, vidjećete da moja kritička oštrica nije otupela.
Koji novogodišnji nastup pamtite kao najluđi?
– Početkom karijere sviramo Doček u jednom vojvođanskom selu koje važi za nezgodno - ako ne prebiju muzikante, propala je zabava. Negdje pred kraj zabave probija se neki grmalj kroz ljude, baca ih na sve strane, ručerdama ruši ukrase, ide namrgođen pravo prema meni. Vidim da ću nagrabusiti i razmišljam da l’ da ga odmah opalim čizmom u glavu... Srećom - odustanem, a gromada se popenje na binu, zapahne me smradom alkohola, zagrli i izbalavi uz „Srećna Nova godina”!
U Crnoj Gori publika Vas uvijek dočeka puna srca. U kom gradu kod nas najviše volite da nastupate, a gdje da odmarate?
- Teško je odvojiti neki grad u Crnoj Gori u kom posebno volim da nastupam. Pa ipak, Berane - jednom nas je slušalo 30.000 ljudi, Pljevlja - moji dragi prijatelji Šarići su odatle, Herceg Novi - Kanli kula je fenomenalna... Ma svuda je OK.
Najavili ste dva nova albuma do kraja ove kalendarske godine. Zašto kasnite i kad ćemo moći da čujemo nove pjesme?
– Bićete prvi koji ćete dobiti novi album. Skoro je gotov, ja sam kriv jer nisam završio dva teksta. Kasnimo da bi sve bilo kvalitetno. Što se tiče drugog albuma, još nisam siguran. Snimljene su dvije pjesme koje su mračne i trebalo bi samo da nađemo način kako da dopru do ljudi.
Snežana Moldovan
Foto: Privatna arhiva

„Čime li te je majka hranila kad ovako pišeš?!”
Bora Đorđević nije samo ispisao istoriju domaćeg rokenrola snimajući najprodavanije albume i praveći najposjećenije koncerte. On je junak mnogih anegdota koje se i dan-danas prepričavaju.
Ostaće zapamćena situacija sa glumcem Tihomirom Tikom Arsićem koji je prije 12 godina kao koscenarista i producent snimio film „U$lovna sloboda” za koji je Bora pisao songove. Kad je čuo stihove pjesme „Prezir”, a posebno refren koji glasi „Sebičan, bahat i malouman, po svetu pravi rusvaj grdan, sotona tvrdi da je human i da je anđeo milosrdan. I nož iz leđa ponovo vadim, nada je smanjena razočaranjem, po ko zna koji put to radim, bez trunke mržnje, sa prezrenjem”, Tika je potpuno opčinjen pitao Boru:
– Reci mi, života ti, čime li te je majka hranila kad ovako pišeš?!
Bora se samo blago nasmijao, ostavivši Arsića bez teksta. Kasnije, Bora je sa „Ribljom čorbom” bio redovan gost na manifestaciji „Zmajevac” u Belanovici, mjestu gdje je Tika rođen i gdje je godinama organizovao sedmodnevni narodni sabor.

Veliko se vidi tek na odstojanju
„Riblja čorba” je u karijeri imala uspone i padove. Je l’ Vas nerviralo kad muzički kritičari „oplijeve” po novim pjesmama, je l’ Vam to „udaralo na sujetu”?
– Ko od umjetnika kaže da nije sujetan - laže. Bilo je uspona i padova, a loše kritike su dolazile uglavnom onda kad izađemo iz mode. Na primjer, album „Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” je „isječen” od kritičara, proglašen za šund, popljuvan, a sadrži „Kad hodaš”, „Ravnodušan prema plaču”, „Priču o Žiki Žicu”... Danas se neki ljudi kunu u te pjesme. Vremenom riječ kritičara prestaje da bude važna i bitno je samo kako mi koji stvaramo album mislimo i osjećamo.Toliko su me mediokriteti pljuvali i oko nagrade „Ivo Andrić”, ali me to nije pogađalo.


Omot albuma kao tetovaža
„Riblja čorba” u narodu nije prisutna samo kroz pjesme. Mnogo je fanova ovog rok-benda koji su istetovirali prepoznatljiv logo, dokazujući doživotnu pripadnost Borinoj muzičkoj družini. Pa ipak, ono što su članovi grupe vidjeli u Bugarskoj prije petnaestak godina i njih je ostavilo u čudu.
„Riblja čorba” odsvirala je tri fantastično posjećena koncerta. Na jednom od njih ugledali su mladića koji je ponosno pokazivao znak benda istetoviran na nadlaktici, dok je drugi imao čitav omot albuma „Ujed za dušu”!